Rođena 10. rujna 1885. u Budimpešti, Dora Pejačević odrasla je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Majka joj je bila mađarska barunica Lilla Vay de Vaya, a otac, potomak staroga hrvatskog plemstva, grof Teodor Pejačević, nekoliko je godina (1903-07) bio i hrvatski ban. Višestruku nadarenost, naročito za glazbu, Dora duguje majci, školovanoj pjevačici, koja je rano počela skrbiti i za Dorinu glazbenu izobrazbu. Njezin prvi učitelj glazbe bio je mađarski glazbenik Karoly Noszeda koji bi ljeti dolazio u Našice. Kada se obitelj zbog banske obveze grofa Teodora preselila u Zagreb, Dora je nastavila školovanje radeći privatno kod nastavnika glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda. Rano je naučila svirati glasovir i violinu; njezina je prisnost s tim instrumentima nedvojbeno oplodila i njezino glazbeno stvaralaštvo.

5Putovanja su vodila skladateljicu u neka za nju i njezinu glazbu važna mjesta. Uz Našice najbliže kulturno je žariste bio Osijek, a privlačnu je snagu imao i Zagreb sa svojim koncertima i koncentracijom glazbenika. U Dresdenu joj se rano izvode djela, a tu je 10. veljače 1920. zazvučala i integralna izvedba simfonije. Muenchen je cesta, a postat će i posljednja postaja na njezinu životnom putu.

Izvedba simfonije u Dresdenu vrhunac je vanjske karijere Dore Pejačević. Čini se kao da su otvorena vrata velikom, svjetskom uspjehu, jer za izvedbu se zainteresirao sam Arthur Nikisch, koji djelo stavlja na repertoar Leipziskog simfonijskog orkestra. No nenadana smrt velikoga dirigenta osujećuje te planove i simfonija se samo još jednom izvodi u Budimpešti 22. travnja 1923., nekoliko tjedana nakon skladateljičine smrti!

Počevši skladati vrlo rano, kao dvanaestogodišnja djevojčica, Dora Pejačević ostavila je pedeset i sedam dovršenih radova sa svih područja glazbenoga stvaralaštva, osim opere. A i za njom je čeznula, pa je za nju odgovarajući siže tražio čak Rainer Maria Rilke. Uz orkestralne radove ostavila je bogat komornoglazbeni opus, zatim glasovirske skladbe i solo-pjesme.

Na području stvaralaštva za glasovir Dora Pejačević ostavila je dvije sonate i niz minijatura. U malim je oblicima slobodnija i sklona traganju za novim rješenjima u zvuku i glazbenoj sadržajnosti. Iskričavost groteske, prozračnost svijetlih registara glasovira, oporost permanentnoga motivskog dinamizma, sve to živi u tim malim skladbama kojih rasponi sežu od ljupke dopadljivosti prvih opusa do kasnih, oporih zvučnih sklopova Humoreske i Capriccia.

Na području komorne glazbe tri su kasna skladateljska vrhunca koje valja izdvojiti: druga violinska sonata, Slavenska, zatim glasovirski kvintet u h-molu (1918) i drugi gudački kvartet (1922), taj svojevrsni oproštaj od skladateljice i njezin potresni odlazak s glazbene scene. Na području komornog stvaralaštva, tog najzahtjevnijeg glazbenog medija, Dora Pejačević nije ostvarila iskorak iz norme, ali je svojim djelima osigurala visok stupanj integracije glazbene građe i suveren tretman forme.
Sahranjena je na groblju u Našicama.

 

Copyright © 2014. Učenički dom Dora | Izrada: Web-Pulse.eu & Weblogic Studio